ZEZ x KONTEJNER: 8. Izložba zvuka
9. - 16. 11. 2023.
KONTEJNER, Odranska 1/1
Ove godine Izložba zvuke raste u broju dana i organizatora! Izložba po običaju djeluje kao platforma umjetnicima i umjetnicama u usponu koji istražuju slojeve zvuka kao umjetničkog medija kao i njegov odnos sa slikom, prostorom te samim ljudima. U prijateljskoj suradnji s udrugom KONTEJNER, predstavit će se selekcija zvučnih instalacija i skulptura, audio i audiovizualnih radova te dvije izvedbe. Kako je KSET trenutno zatvoren, radovi će topli dom pronaći u KONTEJNER-ovom novom prostoru na adresi Odranska 1/1.
Ovogodišnji postav uključuje audio rad plutonizmi (Utvarne konfuzije) Luane Lojić u produkciji ZEZ-a, multimedijske instalacije Glas divljeg oraha II Ivane Papić i More tuge Manje Ristić i Aleksandra Lazara, zvučnu skulpturu Zvuk, prostor, tijelo Petre Patafte te interaktivnu zvučnu instalaciju IN/VISIBLE Nike Erjavac.
Izložbu je uokvirena izvedbama. U sklopu suradnje s Muzičkom akademijom, na otvorenju 9.11. nastupit će četvero studenata/ica Muzičke akademije s kolegija Stvaranje zvuka i glazbe računalnim programiranjem (nositelji kolegija: Gordan Kreković, Antonio Pošćić): Mia Đogić, Silvia Klinar, Juraj Rebernjak i Lovro Stipčević. Izložbu će 16.11. zatvoriti izvedba Digitalni Dvojnik Ivara Robana Križića u koprodukciji KONTEJNER-a.
Vidimo, slušamo i mijenjamo se od 9. do 16. studenog!
Veliko hvala sponzorima Tehnoprogramiranje i Neutrino bez čije podrške realizacija 8. Izložbe zvuka ne bi bila moguća.
Program ZEZ-a podržali su Zaklada Kultura nova, Gradski ured za kulturu grada Zagreba, Ministarstvo kulture i medija i HDS ZAMP.
Opisi radova i izvedbi:
▶ Petra Patafta - Zvuk, prostor, tijelo
zvučna skulptura
Rad je zvučna skulptura stola čiji je prikaz reduciran na simbol. Stol je u svojoj statičnosti prividno sasvim normalan objekt kojeg čine ravne linije vodoravne površine koju podupire baza. U svojoj kretnji elementi udaraljka namijenjeni stvaranju zvuka izlaze izvan prijašnje forme stola te se u toj radnji forma stola mijenja i on postaje drugi objekt. Sa svojim ravnim linijama i elementima za proizvodnju zvuka u kretnji stol asocira na nekakvo pokretno robotsko biće, sugerirajući osjećaj života i animacije. Također se stvara dojam autonomnosti i svrhovite kretnje. Forma i simbol stola odabrana je kako bi se problematika približila realnosti pošto je namještaj dio svakodnevice. Sav namještaj u sebi drži simboliku, no stol vjerojatno najviše komunicira putem simbolike. Stol zove društvo i predstavlja zajedništvo te intenzivnu potrebu da nas se razumije i poštuje. To su mjesta okupljanja, i ljudi i stvari. Stol je također u središtu religijskih praksi, za oltarom i u domu. Vrijednost stola, kao i svih namještaja, leži u njegovoj povijesti koja je povijest ljudi, a ne osobe. Možda ga ljudi izrađuju, ali namještaj zauzvrat čini ljude. On nas oblikuje, definira i određuje našu svakodnevicu.
Rad istražuje percepciju koja igra ključnu ulogu u razumijevanju svijeta i nas samih te suptilnu dinamiku između ljudi i njihove okoline, posebno fokusirajući se na tehnološki napredak. Rad je baziran na materijalima i njihovoj simbolici – materijal kao nit vodilja, koriste se kao simboli različitih aspekata ljudskog postojanja: drvo predstavlja čovjeka, dok keramika i metal simboliziraju život i prirodno okruženje. Tehnološki elementi koriste se kako bi se simbolizirala sveprisutnost umjetnog. Rad se bavi pitanjem brzog tehnološkog napretka, a također istražuje nesklad između naših instinkta i potreba modernog društva te kako to utječe na našu percepciju. Kroz kiparske i zvučne elemente, rad simbolički prikazuje ovu problematiku i naglašava ideju o suovisnosti i komunikaciji između prirodnog i umjetnog.
Petra Patafta (1998.) nakon završene Gimnazije u Puli upisuje Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci gdje je diplomirala 2023. godine kao sveučilišna magistra primijenjene umjetnosti, smjer kiparstvo. Osim na Akademiji u Rijeci, ljetni semestar 2021. godine obavlja na Sveučilištu Jan Evangelista Purkyně u Ústí nad Labem u Češkoj. U radu se najčešće bavi zvukom kroz kompoziciju, kao i zvukom kao skulpturalnim elementom. Istražuje vezu između čovjeka i prirode kroz podsvjesne mehanizme i direktni ljudski utjecaj. Također je u radu vodi unutarnja struktura i slika koju metaforički prebacuje u realnost pokušavajući osigurati poredak koji se podudara u prostoru izvan i prostoru unutar. Sudjeluje na nekoliko skupnih izložbi u Rijeci, Zagrebu i Osijeku poput “S kolekcijom – David Maljković”, “POTREBA, PONUDA, POTRAŽNJA”, “Izložba zvuka”, “VGA03”, “Što radiš, ženska glavo?”, “Sve je skulptura”. Također sudjeluje u dvjema online live coding performansima na Estuary platformi i na umjetničkoj koloniji “Punat Sea Art”.
▶ Manja Ristić, Aleksandar Lazar - More Tuge
multimedijska instalacija
Duboko uronjeni u morfologiju Jadranskog bioma, Manja Ristić i Aleksandar Lazar istražuju sinestetičke refleksije Antropocena. Taktilnost zvuka i njegove formativne – energetske karakteristike kao i klimatsko – oblikovna priroda, početna je točka sagledavanja sinergije prirode i suvremene civilizacije. Sistematizirana umjetnička praksa potkrepljenja promišljanjem politike zvučnog pejzaža objektivizira se u mediju višemedijske instalacije – uz pomoć zvuka, videa, tonoskopa, teksta, pa čak i kristala morske soli.
Instalacija „More tuge“ postavlja pitanja o načinu na koji opažamo i tumačimo svijet oko sebe. U umjetničkoj instalaciji, putem kamere, softvera za vizualizaciju, kristali soli se prenose u stvarnom vremenu na ekrane, stvarajući plastičan odnos između medijske slike i stvarnih objekata. Ovo nas potiče da razmišljamo dublje o tome što zapravo vidimo i kako promatramo prirodu, zvuk i svijet oko nas, posebno u doba kada smo zatrpani medijskim prikazima i informacijama.
"Tonoskop" je specijalni instrument koji se koristi pri znanstvenom proučavanju akustike. Ovaj instrument manipulira česticama morske soli putem stojnih valova, istih onih koji se javljaju na površini mora. Međutim, u našem kontekstu, zvuk rada "More tuge" stvara stojne valove na membrani koja se nalazi na tonoskopu, a zvukovi mora i buke koju stvara podvodno zagađenje fizički utječu na sol, stvarajući višedimenzionalnu interpretaciju zvukova.
Multimedijska instalacija „More tuge“ ima duboku poruku o odnosu tehnologije i prirode, s fokusom na ozbiljan problem zvučnog zagađenja u morskom okruženju. Problem zagađenja proizlazi iz različitih izvora, poput brodskog prometa, industrijskih aktivnosti te podvodnih građevinskih radova koji devastirajuće utječu na morski ekosustav.
Manja Ristić (1979.) i Aleksandar Lazar aktivno surađuju od 2019. godine. Neki od značajnijih radova su koncertne izvedbe Anatomija haosa (2019), Flamingo Falling (2020), Shells left behind (2020), zatim izložba Načulji oči, protrljaj uši (2020), audio-vizualne instalacije Patient Love (2021) i Dobra voda (2022). Dobitnici su Zlatne nagrade za proširene medije, za rad Patient Love, Udruženja likovnih umetnika Srbije.
Manja Ristić diplomirala je na Fakultetu muzičkih umetnosti u Beogradu (2001), a potom magistrirala na Kraljevskom koledžu za muziku u Londonu (2004). Nastupala je širom Europe kao izvođač klasične i primijenjene muzike, i kao i improvizator. Ostvarila je suradnju s brojnim izvođačima, renomiranim dirigentima, multimedijskim umjetnicima, kustosima, pjesnicima, kazališnim i filmskim redateljima. Manjin zvuk istražuje prostor izvan suvremene muzike. Posvećena je interdisciplinarnom pristupu umjetnosti zvuka, field recordingu, instrumentalnoj elektroakustici i eksperimentalnim radijskim formama.
Aleksandar Lazar je multidisciplinarni umjetnik koji se bavi umjetničkom grafikom, muzikom, videom i audio-vizualnim performansom (live-cinema). Osnovne i master studije završio je na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu, gdje trenutno završava doktorat na temu "Načulji oči, protrljaj uši – Vizuelna muzika". Njegov rad istražuje strukturalne paralele zvučnih umjetnosti i vizualnih medija, inzistirajući na sinestezijskim procesima i psiho-senzornom izražaju.
▶ Ivana Papić - Glas divljeg oraha II
multimedijska instalacija
Divlji orah ili pajasen (lat. Ailanthus altissima) invazivno je drvo koje prirodno raste na području Azije, a u Europu je uvezen u 18. stoljeću kao ukrasna vrsta. Danas se u svijetu smatra raširenom, invazivnom biljkom koju je teško iskorijeniti. Izuzetno je otporno, lako se prilagođava okolini, a brzim i agresivnim rastom snažno potiskuje vrste u svojoj blizini. U Berlinu, ovo drvo pojavilo se nakon Drugog svjetskog rata kao biljka koja je uspijevala između gradskih pločnika i ruševnih zgrada. Jedan takav divlji orah koji je izrastao na ulici ispred zgrade na njenoj berlinskoj adresi, bio je okidač za opsežno umjetničko istraživanje Ivane Papić. Taj proustovski trenutak odveo ju je u djetinjstvo, kada se kao dijete igrala u šumici divljeg oraha ispred kuće pokojne bake, u Prgometu. Osvještavajući vlastitu poziciju migrantice, uvijek usko vezanu i s identitetom, javila se želja da istraži svoje ženske korijene, porijeklom iz Dalmatinske Zagore.
Multimedijalna instalacija „Glas divljeg oraha II“ je nova varijanta istoimenog rada iz 2023. godine koja, uz video uradak sa zvučnim zapisom, sadržava i objekt od same biljke divljeg oraha. Promišljajući o „domu“ kao emotivnom „sigurnom mjestu“ i eksperimentirajući s biljkom na prijelazu između godišnjih doba, autorica gradi svojevrsno „gnijezdo“. U „gnijezdu“ publika pronalazi video s kadrom prirode i čuje ženske glasove koji šapuću autoričine stihove uz pratnju bubnja. Sam fizički čin pletenja stotina grana biljke u krug se nadovezuje na ženske rituale pletenja pletenica i vune iz stihova. Kao drevni simbol protekcije žena i prirodnih ciklusa, krug se također nalazi na drvenim rezbarijama u podneblju Dalmatinske Zagore.
Glasovi: Jadranka Papić, Ivana Papić, Bjanka Baras Šimleša, Marica Škopljanac, Stana Škopljanac
Bubnjevi: Illari Arbe „La Mujer Tambor“
Ko-produkcija zvuka: Frane Papić
Post-produkcija zvuka: Mirna Stanić
Zahvale: Vladimir Bjeličić, Ivan Koroman, Kristina Leko, Ivica Papić, Mavena – 36 njezinih čuda
Projekt „Divlji orah“ je razvijan (2021-2022) na Institutu Art in Context na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Berlinu. Koproducirao ga je Kino klub Split, a istraživanje je provedeno u suradnji s Etnografskim muzejom Split i Etno-eko selom Škopljanci.
Ivana Papić je multimedijska umjetnica rođena 1987. godine u Splitu. Magistrirala je konzervaciju i restauraciju na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu 2011. godine, a 2022. godine je diplomirala na specijalističkom magistarskom studiju na Institutu Art in Context na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Berlinu. Do sada je imala pet samostalnih izložbi u Splitu, Zagrebu i Beogradu, a sudjelovala je i na nekoliko grupnih izložbi u Berlinu.
▶ Nika Erjavec - IN/VISIBLE
interaktivna zvučna instalacija
Instalacija navodi na promišljanje o ljudskom izrabljivačkom odnosu prema okolišu i hiper objektivnoj stvarnosti suočavanja s klimatskim promjenama. Prisutnost posjetitelja aktivira ultrazvučni senzor koji stvara oštru buku u galeriji. Ovaj zvukovni poremećaj predstavlja naglu promjenu u zvučnom pejzažu prouzrokovanu industrijskom revolucijom, kada smo neoprezno u potpunosti preobrazili uvjete života drugih bića i započeli sa slijepom proizvodnjom koja definira naš trenutni način života. Buka oko instalacije je izravan uzrok napetog dijaloga između balona od lateksa i masažnog vibratora, dva banalna konfekcijska proizvoda naše konzumerističke kulture. Kada se aktivira, vibrator za masažu polako se trlja o prirodnu membranu balona koja funkcionira kao svojevrsni rezonator te pojačava zvuk trenja materijala. Vanjski balon sadrži Zemljine materijalne oznake; vodu i silikate, a manji, unutarnji balon sadrži plastiku i beton koje umjetnica vidi kao materijalne oznake naše trenutne kulture. Posjetitelj na molekularnoj razini promatra kretanje zvuka kroz različita agregatna stanja koje se manifestira kroz zvučne obrasce. Svaka aktivacija pridonosi materijalnoj napetosti lateksa koji se polako troši te tako povećava rizik od “pucanja mjehura”. Kako vrijeme prolazi, prvotno prozirni baloni se polako zamućuju, aludirajući na naš gubitak uvida i kontrole nad svim poremećajima koje uzrokujemo te njihovim povezanostima koje utječu na razne ekosustave.
Nika Erjavec (1994.) bavi se prvenstveno istraživanjem intermedijalne umjetnosti. Diplomirala je na Katedri za primijenjenu umjetnost i magistrirala na Odsjeku za kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti i dizajna u Ljubljani. Posljednjih godina istražuje materijalne dimenzije vibracija i zvuka, od njegove tjelesnosti i percepcije do hiper objektivnosti promjena okoliša na razini akustičnog krajolika i šire. Za niz instalacija (ne)VIDLJIVO i hibridnih umjetničkih istraživanja dobila je nagradu Akademije likovnih umjetnosti Prešern. Posljednjih godina predstavila je samostalne međumedijske izložbe u galeriji BS Mala i Galeriji Alkatraz te sudjelovala na mnogim domaćim i međunarodnim umjetničkim manifestacijama poput Kiblixa, Izisa, Festivala rasvjete Gerila, Unicuma, V:NM.-a. Kao scenografkinja, dizajnerica rekvizita i fotografkinja (Brončana medalja Srpskog fotografskog saveza 2017. na 62. festivalu Sterijino Pozorje) povremeno radi u kazalištu (SNG Ljubljana, MG Ptuj, MGL, SNG Maribor). Istraživanjem osjetilnog potencijala različitih materijala vodi radionice na temu kulturne pristupačnosti i radionice koje se bave suvremenim ekološkim i društvenim kontekstom.
▶ Luana Lojić - plutonizmi (Utvarne konfuzije)
audio rad
Plutonizam ili vulkanizam, magmatska aktivnost, je napuštena teorija po kojoj se stvaranje stijena i svih ostalih geoloških pojava pripisuje utjecaju Zemljine unutrašnjosti koja se još nije ohladila. plutonizmi, izvorno zamišljeni kao film u pet poglavlja u nastajanju, pokušaj su utjelovljivanja magmatskih aktivnosti kroz senzualne reakcije s materijalom stakla, prirodno nastalog izviranjem lave u obliku obsidijana. četvrto poglavlje, utvarne konfuzije, bave se auralnom rezonancom stakla. počeci korištenja stakla kao instrumenta zabilježeni su kroz irskog kompozitora Richarda Pockricha, koji je izumio staklenu harfu 1741. i nazvao anđeoskim instrumentom. Svirana na čašama ispunjenim vinom, njena je popularnost inspirirala Benjamina Franklina na dorađivanje istog i stvaranja staklene harmonike, ili hidrokristalofona. Ljudi koji su taj instrument slušali prijavljivali su vrtoglavice, zbunjenost i omamljenost njenim zvukom, što je nagnalo Franza Mesmera, da isti instrument zasvira svojim pacijentima nakon hipnozijskih terapija. utvarne konfuzije vibriraju između hipnoze, indukcija konfuzija i staklenih predmeta koje sam stvorila u zadnje dvije godine, audio rad je oblikovan kroz posljedice mikrofonskih maženja, tapkanja i sudara staklenih skulptura različitih oblika i veličina, u suradnji s glazbenikom i producentom Jasminom Mahmićem.
Rad plutonizmi (Utvarne konfuzije) nastaje u produkciji Zavoda za eksperimentalni zvuk i KSET-a.
Luana Lojić (Pula, 1991.) zamišlja osjetilne podatke kao polupropusna, autonomna, kaotična i promiskuitetna bića. Ne razlikuje riječi od glifova, video od svjetlosti, zvuk od plejliste. Opsjednuta je medijskim pretakanjima, hiper informacijskim prašinama, osjetljivim entitetima i ljubavnim gestama u doba virusa i dugova. Njen najveći san je reciklirati sve svoje radove zauvijek ili dok ne pročisti sav senzualni otpad. Dijeli život s kujicom Ullom i tvori šestinu kolektiva Ljubavnice
▶ Ivar Roban Križić - Digitalni dvojnik
izvedba
Što se događa improvizatoru kad se suoči s digitalnim ogledalom sebe? Kako proces stvaranja interaktivnog, ko-autorskog glazbenog softverskog agenta obogaćuje naše razumijevanje prakse slobodne improvizacije? I na koji način se sve to manifestira u izvedbenom kontekstu?
U projektu Digitalni dvojnik, umjetnik je trenirao interaktivni AI softver s nekoliko godina vlastitog sviranja kontrabasa, dopuštajući algoritmu da prilagodi glazbeni vokabular svojim kibernetičkim prohtjevima. Koristeći osnovni računalni okvir za simulaciju improvizacijskog ponašanja, AI postaje ravnopravan partner, suradnik, ko-kreator.
AI također prima materijalnu i efemernu sličnost sa svojim tvorcem. Zvuk se ugrađuje u drugi instrument s posebno izgrađenim stalkom, a izobličena i računalno povezana slika umjetnika projicira se na konstrukciju, stvarajući simetričnu hijerarhiju, kako akustički, tako i vizualno.
Projekt Digitalni dvojnik uzima za cilj korištenje tehnologije u svrhu estetičkog istraživanja, istovremeno podvrgavajući tehnologiju humanističkom propitivanju. U tom smislu, projekt želi potaknuti razmišljanje o pristupu digitalnom dobu i njegovim posljedicama na razvoj estetskih pojmova.
Digitalni dvojnik je financiralo Sveučilište za glazbu i izvedbene umjetnosti u Beču i koproducirao KONTEJNER kroz produkcijsku platformu UradiSam_ARTLAB.
Ivar Roban Križić (*1990, Zagreb, Hrvatska) studirao je kontrabas na Odjelu za jazz u Grazu i trenutno stječe doktorat iz umjetničkog istraživanja na Sveučilištu za glazbu i izvedbene umjetnosti u Beču, s istraživanjem epistemologije slobodne improvizacije. Njegova umjetnička praksa obuhvaća raznolike međunarodne projekte koji se kreću od suvremenog jazza do eksperimentalne glazbe i slobodne improvizacije. Njegovo istraživanje bavi se pojmovima preplavljenosti, refleksije i glazbene spoznaje. Kroz svoje istraživanje promatra različita kognitivna stanja u kojima se izvođači nalaze tijekom improvizacije i istovremeno stvara izvedbene okvire koji omogućuju suživot glazbenih i refleksivnih aspekata unutar istog konteksta.
▶▶▶ Suradnja s Muzičkom akademijom Zagreb: Izvedbe studenata/ica s kolegija Stvaranje zvuka i glazbe računalnim programiranjem (nositelji kolegija: Gordan Kreković, Antonio Pošćić)
▶ Juraj Rebernjak - Prepuštanje
izvedba algoritamske kompozicije
Algoritamska kompozicija Prepuštanje temelji se na neprekidnoj pozitivnoj i negativnoj ritmičkoj gradaciji. Tonalni sadržaj nastaje primjenom determinističkih pravila, dok se u izgradnju perkusivnih obrazaca uključuju i elementi nedeterminizma.
Kompozicija se gradi iz niza od devet ponavljajućih tonova koji se postepeno uključuju u redoslijedu od najvišeg do najnižeg. Što je ton dublji to dulje traje i rjeđe se ponavlja (u duljim intervalima). Nakon što se svih devet tonova uključi, počinju se gasiti u obrnutom redoslijedu. Istovremeno s tonovima javlja se i devet perkusionističkih elemenata po sličnoj logici kao i tonovi, ali u obrnutom smjeru (dok tonovi kreću od najvišeg, bubnjevi započinju s onima koji zauzimaju najniži dio frekvencijskog spektra).
Generiranje kompozicije događa se u stvarnom vremenu. Vizualni programski jezik Pure Data korišten je za kontrolu MIDI poruka - obrazaca okidanja pojedinih semplova tonova i bubnjeva te njihovo paljenje i gašenje kroz vrijeme. Te se informacije šalju u DAW (FL Studio) u kojem su učitani sintetizatori te semplovi bubnjeva koji se okidaju po uputama Pure Date.
Juraj Rebernjak (1998.) završio je osnovnu i srednju glazbenu školu Vatroslav Lisinski kao klavirist. Nakon toga diplomirao je glazbenu pedagogiju na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu u sklopu čega je položio modul Ton majstor i njemu pripadajuće kolegije. Od 2019. radi kao voditelj, urednik i tehničar na Radio Studentu u dnevnom programu i emisiji Zvučni Zid. Bio je član benda Panda Rhei s kojime je nastupio na INmusic festivalu. U razdoblju od 6 godina samostalno je napisao, snimio, producirao i miksao album try again pod umjetničkim imenom pospano, koji je objavljen na ljeto 2023. godine. Zanima ga stvaranje i produkcija glazbe te bi se time htio baviti u budućnosti.
▶ Mia Đogić - Nit, za elektroniku
livecoding izvedba
„Poznavanje jezika tek je pjena; želimo li njime doista ovladati, treba zaroniti dublje pod površinu“
Nastojeći pomiriti novostečena znanja iz područja programiranja te vlastita estetska načela, Mia Đogić našla se u potrazi za savršenim jezikom. Iako je odmicanje od ustaljenih načela klasične kompozicije u procesu nastanka ovog djela značilo prijetnju pred gubitkom tla pod nogama, bila je to jedinstvena prilika za odvažiti se te istražiti nove mogućnosti izraza. Naposljetku, njenom muzičkom idiolektu i ondašnjoj zamisli ponajviše je odgovarao Tidal Cycles, programski jezik podatan za kompoziciju i improvizaciju. Cikličke uzorke, koji predstavljaju osnovni princip funkcioniranja ovog programskog jezika, odlučila je povezati sa sličnim obrascima na kojima počiva glazba gamelan ansambla, te uz reminiscenciju na karakteristične ljestvične nizove, ritamske obrasce i instrumentaciju podcrtati ideju transmisije znanja, koja predstavlja srž svakog gamelana.
Mia Đogić rođena je 2002. godine u Zagrebu, gdje paralelno završava I. gimnaziju i srednju glazbenu školu Blagoja Berse. Iako po završetku srednje glazbene škole posjeduje zvanje glazbenik-teoretičar, do drugog razreda srednje škole uči flautu, u klasi prof. Irene Crnogaj. Tijekom srednjoškolskog obrazovanja, kao članica djevojačkog zbora GŠ Blagoja Berse sudjeluje na državnoj razini 56. hrvatskog natjecanja učenika i studenata glazbe i plesa, a naredne 2019./20. na državnoj razini 57. natjecanja učenika i studenata glazbe i plesa osvaja II. nagradu u disciplini solfeggio. Osim formalnog obrazovanja, tijekom školovanja ravna školskim ansamblima, ostvarujući suradnju sa srednjoškolskim zborom, dječjim zborom i orkestrom GŠ Blagoja Berse te zborom i instrumentalnim sastavom I. gimnazije. Akademske godine 2020./21. upisuje studij Teorije glazbe na Muzičkoj Akademiji Sveučilišta u Zagrebu, gdje kao članica mješovitog zbora sudjeluje u dvama projektima, od kojih se prvi odnosi na pripremu Muke po Marku, BWV 247 Johanna Sebastiana Bacha, a drugi podrazumijeva Rektorovom nagradom nagrađenu izvedbu opere-basne Animal farm Igora Kuljerića. Prethodne sezone pohađa radionicu gamelana u organizaciji Indonezijskog kulturnog centra. S početkom akademske godine 2023./24. započinje paralelni studij Dirigiranja, u klasi prof. art. Mladena Tarbuka.
▶ Silvia Klinar - Nitko me nije naučio kako stvarati
izvedba algoritamske kompozicije
Projekt Nitko me nije naučio kako stvarati nastao je iz želje za generiranjem glazbe sa što manje ljudske manipulacije. Zbog toga što sam prošla 14 godina formalnog glazbenog obrazovanja bez da sam ikada bilo što skladala, ovaj projekt, a i sam kolegij bili su mi velik izlazak iz zone komfora. Međutim, razumijevanje toga da me nitko ne može naučiti stvarati nije me zaustavila od toga da naučim računalo kako stvarati!
MIDI uzorci izrađeni su u notacijskom softveru Sibelius te su potom ubačeni u patch vizualnog programskog jezika Pure Data koji van šalje novostvorenu glazbu. Korišten je DAW (Reaper) za generiranje samog zvuka sintetizatora.
Silvia Klinar (2000.) završila je Glazbenu školu Pavla Markovca, smjer teoretičar i Glazbenu školu Vatroslava Lisinskog, smjer solo pjevanje. Diplomirala je glazbenu pedagogiju na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Od 2021. djeluje kao voditeljica, urednica i tehničarka na Radio Studentu u jutarnjem programu i emisiji Zvučni Zid. Trenutno studira diplomski studij upravljanje poslovnim komunikacijama na Sveučilištu VERN'.
Do sada se vrlo slabo bavila računalnim programiranjem, a još manje stvaranjem glazbe.
▶ Lovro Stipčević - Caligo
izvedba elektroničke kompozicije
Skladba Caligo je istraživanje simetričnih struktura i timbralnih odnosa u elektroakustičkim zvukovima. Riječ Caligo na latinskom znači zamućenje vida, tama ili prigušenost svjetla. Ovakav naslov odabran je jer se skladba u potpunosti sastoji od snimljenih zvukova žičanih instrumenata koji su zvučno i prostorno obrađeni uz pomoć raznih programa. Naslov sugerira da zvuk žice nestaje tijekom skladanja, ili bolje rečeno, da je zamagljen slojevima zvuka. Nekoliko različitih vrsta sukobljenih zvučnih materijala koegzistira u djelu, tvoreći bogate glazbene teksture i slojeve eteričnog ugođaja, u nastojanju da preplavi slušatelja.
Uz djelo isporučena su dva Max/MSP 8 patcha. Korišteni su kao alat za dobivanje različitih granulacija, stutter efekata u zvuku, kao i nekih drugih odstupanja u spektru gudačkih instrumenata.
Lovro Stipčević (Zagreb, 1994.) je magistrirao Teoriju glazbe na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 2021.. Dobitnik je Rektorove nagrade kao član projekta izvedbe opere Lukava mala lisica L. Janačeka (ak. god. 2016./2017.). Pridružio se stručnom timu u prepisivanju i uređivanju kritičkog izdanja F. Sponga Usper, Compositioni armoniche, 1619. (Zagreb, MIC). Sudjelovao je na brojnim seminarima i radionicama s etabliranim i renomiranim umjetnicima poput Chaye Czernowin, Agusti Charles, Francesca Filideija, Ivice Ico Bukvića, Francka Bedrossiana, Pascala Rophéa, Aljoše Solovera Roje, Davora Branimira Vinczea, Ade Gentile i drugih. Tijekom studija na Teoriji glazbe, pokazuje zanimanje za elektroničku i klasičnu suvremenu glazbu, te godine 2021., upisuje studij Elektroničke kompozicije u klasi prof. Vjekoslava Nježića. Njegove skladbe izvođene su na Muzičkoj akademiji, Međunarodnom udaraljkaškom festivalu IPEW u Bjelovaru, na Muzičkom biennalu Zagreb, ZEZ Festivalu, Festivalu Novog Zvuka u Sinju, Music Sandbox Split te Osorskim glazbenim večerima. U suradnji sa skladateljicom Sarom Jakopović, radio je dizajn zvuka i glazbu na suvremenim plesnim predstavama Niti i Što ako Jasne Čižmek Tarbuk. Na projektu Rođendan umjetnosti 2023. skladba Caligo izvedena je i emitirana putem emisije Ars Acoustica i EBU distribucije u gotovo 30 zemalja. Ove godine prihvaćen je kao aktivni sudionik na Mixtur Festivalu u Španjolskoj. Povremeno radi kao glazbeni producent na HRT-u.
