S: ASH + MANIC STREET PREACHERS + TED LEO
Slušaonica:
ASH
MANIC STREET PREACHERS
TED LEO
Ash je bend iz Sjeverne Irske koji svira kombinaciju snažnog gitarskog popa i pop punka u pjesmama u kojima se sudaraju sunčane melodije s jedne strane, i agresivni, energični gitarski riffovi s druge. No, ovo nije pop punk na kojega će vas asocirati šablonski kalifornijski pop punk bendovi. Prvi mini album iz 1994. objavili su još u srednjoj školi sa 17 godina. Ono što osvaja je šarm i mladenački entuzijazam njihovih pjesama iz kojih kao da upozoravaju da nikada ne smijemo potpuno odrasti. Osim ljubavnih pjesama Burn Baby Burn, Shining Light i Girl from Mars, posebno želimo istaknuti jedne od najljepših posveta ljetu u pjesmama Walking Barefoot i Oh Yeah. Ash 1.12. svira u Beču, tako da će slušaonica biti i svojevrsno okupljanje i upoznavanje svih nas koji idemo na koncert.
Manic Street Preachers jedan su od najcjenjenijih britanskih bendova, a djeluju u Walesu od početka 1990-ih. Politički angažirani i kritički (čitaj: punkerski) nastrojeni, prošli su kroz nekoliko faza u svome radu. Vrhunac karijere su im albumi The Holy Bible iz 1994. i Everything Must Go iz 1996. godine. The Holy Bible predstavlja jedan od najmračnijih albuma rock'n'rolla, gdje su i stihovi i zvuk podjednako mračni i prijeteći. Baš kao In Utero za Kurta Cobaina, tako je i ovaj album bio testament za gitarista i tekstopisca Richeya Edwardsa, koji je nestao početkom 1995., te je nakon 7 godina bezuspješne potrage formalno proglašen mrtvim. Ukratko, album je bio dubokouman napad na sva zla ljudskog čovječanstva proisteklih iz 20. stoljeća: svjetski ratovi, fašizam, holokaust i rasizam, te razne druge teme kojih se malo koji bend na ovakav način doticao. Site Popmatters piše kako je ovo album koji mračno isijava i poput masivnog obeliska baca nemilosrdnu sjenu na izmučen krajolik 20. stoljeća. Godinu nakon Edwardsovog nestanka, na Everything Must Go rade radikalan zahvat. Objavljuju svoj najbolji i najsnažniji album - epski gitarski pop, ponegdje prožet orkestracijama, koji isijava optimizmom i himničnošću, ali bez upadanja u zamku patetičnosti. Bez pukih fraza, Manicsi nam ovim albumom pružaju istinski katarzični doživljaj. Preporuke su pjesme A Design for Life, Australia i No Surface All Feeling. Ljetos su objavili novi album Send away the Tigers, koji će na slušaonici biti prikladno predstavljen jer se slobodno može uvrstiti u trolist najboljih ostvarenja Manic Street Preachersa. Inaće, već su dva puta najavljivani u Hrvatskoj: prvi puta u veljaći 2005., kada su trebali nastupiti u Tvornici, a drugi puta ovo ljeto. Naravno, ništa od svega, u prvom slučaju zbog krivnje organizatora, a u drugom jer smo se naivno poveli za glasinama.
Ted Leo & the Pharmacists dolaze iz Bloomsfielda (New Jersey, SAD) i tročlani su bubanj-bas-gitara bend. Sviraju punk, točnije power pop i stari punk rock sa zaraznim melodijskim dionicama, istaknutim gitarskim riffovima i čvrstim vokalima. Njihov je najbolji album Shake the Sheets iz 2004. Riječ je o odličnom punk albumu - strastvenom i uzbudljivom, a to su sastojci koji bi dobro došli novijim punk bendovima. Ted Leo izražava raznolike emocije – bijes, sreću, frustraciju, ljubav, nesigurnost, nadu, tugu, pobunu – u pjesmama koje zrače istinskim životnim entuzijazmom. Kao i Manicsi, tako je i Ted Leo snažno politički i društveno osviješten kritičar. Njegova Bomb.Repeat.Bomb. s najnovijeg ovogodišnjeg albuma Living with the Living jedna je od najsnažnijih protestnih pjesama protiv rata u Iraku, pa vam preporučamo da pročitate stihove, i naravno, da ju poslušate. Ako se želite zakačiti za Ted Lea i instantno postati njegov odani fan, poslušajte pjesmu Me and Mia. Ona je, kako je to opisao jedan obožavatelj na Amazonu, muzički ekvivalent činu ubrizgavanja endorfina direktno u krvotok. Popmatters tu, ali i ostale pjesme, doživljava kao ubod metalnih šiljaka u slušateljevu auditivnu svijest što izaziva bezbrojne neurotransmitere užitka u mozgu, koji će učiniti sve da osjećaj uzbuðenja, koje vam je pružilo prvo slušanje, zadržite što duže. Srce njegovih pjesama ne kuca samo za svijet, već za svakog pojedinačnog čovjeka koji ga nastanjuje.
Na kraju, što je svima njima zajedničko? Ako Manicsima ponegdje zanemarimo dozu melankolije i The Holy Bible, sva tri benda isijavaju optimizmom i životnom radošću. To je upravo ono što nedostaje današnjoj glazbi – od snobizma i pretencioznosti indie muzike s jedne strane, do nezahtjevne komercijalne glazbe zabavnjačkog i kulisnog karaktera s druge strane (glazba koja je nekima samo zvučna kulisa – mogu li oni njen značaj još više degradirati?). Nadalje, neki od uzora su im zajednički: Clash, Buzzcocks, Jam, Elvis Costello, Sex Pistols itd. Igrajući se u meðuprostoru izmeðu power popa i punka i izbjegavajući klišejiziranost, ušutkavaju uobičajene razočarane kritike kako je sve to već jednom rečeno i odsvirano, te nam pokazuju koliko su umjetnički relevantni i jedinstveni, a u tome se s njima srodni bendovi ne mogu nadmetati.
DJ: Rachunica
Od 20 h.
Upad 5 kn s iksicom, 10 kn bez.